Fotohedonizam.
Arhitektura zaborava u svijetu koji bilježi sve
U današnje vrijeme svakih šezdeset sekundi proizvedemo više vizualnog sadržaja nego što bi jedan cijeli ljudski vijek mogao procesuirati. Svaka sljedeća fotografija koja nastane, eksponencijalno umanjuje stotine postojećih za barem jednu jedinicu nekakve vrijednosti, ako takva vrijednost uopće postoji.
Od navale (na)silnog bilježenja – zaboravljamo. Zaboravljamo zastati, promatrati, slušati. Gledamo, ali ne vidimo – slušamo, ali ne čujemo. Ne osjećamo.
Oaza u epicentru vizualnog šuma
Statistika naše digitalne svakodnevice je neumoljiva: procjenjuje se da čovječanstvo godišnje snimi preko 2,1 bilijun fotografija. To je više od 5,3 milijarde zamrznutih trenutaka svakog dana, od kojih većina ostaje tek kratkotrajni impuls u računalnom algoritmu društvenih mreža. U tom moru od 61 000 okidanja u sekundi, fotografija je izgubila svoju vrijednost i postala tek nusproizvod taštine, sebičnog hira i potrebe za neiskrenim hvalospjevima.
Upravo zato ovaj prostor — moj kutak fotohedonizma — nije zamišljen kao komercijalni portfolio, već kao utočište, mirna oaza usred digitalne bujice i nesnosne internetske buke.
Ovdje se trudim zastati, promatrati, razmišljati. Objavljujem fotografije koje su mi imale smisla trenutku kad su nastale; ne nužno one najbolje, nego one koje su tražile da budu zapamćene.
Uz njih pišem tekstove: ponekad o samoj fotografiji, ponekad o stvarima koje s njom nemaju nikakve veze, a često o svemu onome što se događa dok fotoaparat miruje. Moje su objave zapisnik mojih lutanja — fizičkih, mentalnih i praktičnih. Sve ih povezuje ista potreba — da se trenutak ili događaj zadrži i promisli.
To su fragmenti iz mentalnog dnevnika promatranja i razmišljanja gdje se klik događa tek na kraju dugog procesa tišine. U svijetu u kojem se sve mora opravdati ciljem ili profitom, raditi nešto uzaludno, bez ambicije i bez reda, postaje najviši oblik kreativne slobode.
Ova stranica raste nasumično, baš kao što nastaju i moji kadrovi. Ona je svjestan odmak od sterilnih komercijalnih izloga koji nam se agresivno nude na svakom koraku.
Ponekad odlučim objaviti kratku crticu bez jasnog zaključka ili fotografiju koja tehnički možda nije savršena, ali nosi težinu proživljenog ili enigmu viđenog.
To je moj tihi poligon za promatranje; prostor u kojem se razmišljanje i gledanje stapaju u jednu gestu – klik. U eri vizualne inflacije, ovo je mjesto gdje dopuštam stvarima da se dogode bez žurbe, tražeći smisao u fragmentima koji bi inače bili zgaženi tempom modernog doba.
